Na dan zaljubljenih – Valentinovo, očekivala sam prosidbu. Danima sam se spremala za taj dan. Iz kuće su me iznijeli na nosilima Hitne pomoći. I bez liječničke dijagnoze, znala sam da je stanje alarmantno. Predugo sam ignorisala simptome i krila od svojih da se loše osjećam, izjavila je Ena za magazin Aura u februaru 2012. godine. Pet godina kasnije, Ena nas je pozvala i podsjetila na svoj slučaj. Živa je i u potpunosti zdrava.Pronašli smo njenu priču u našoj arhivi. Prenosimo je u cjelosti:
Sve promjene koje je, prvo povremeno, a onda sve češće uočavala na sebi, Ena je pripisivala svemu, samo ne bolesti. Samu sebe je tješila i uvjeravala da nije u pitanju ništa opasno.
– Mlada sam, imam dobre genetske predispozicije, roditelji su mi zdravi; ja ne pijem, ne pušim, hranim se izuzetno zdravo, bavim se aktivno sportom. Ne mogu biti bolesna, nema šanse – mislila je Ena.
Tvrdoglavo braneći svoja uvjerenja kako nju svaka bolest mora zaobići, odbijala je obratiti se ljekaru čak i kad je stala na vagu i primijetila da težinu gubi rapidno. Pa i onda kad zbog glavobolja nije mogla misliti, ni spavati. Česte mučnine, povraćanje krvi, nesvjestice i u konačnici gubitak svijesti, skrivala je od roditelja uspješno sve do 14. februara 2010. godine.
Spremala se za Valentinovo izaći u grad sa momkom. S mukom se odijevala, brinući se zbog izrazitog bljedila na licu i drhavih ruku.
– Samo da ovaj dan prođe, završi, pa da se bacim u krevet. Spavala sam više nego ikad u životu. Prije, i kad bih gripu dobila, ne bih se zadržavala u krevetu. Po prirodi sam hiperaktivno biće – priča Ena.
Titrajuće dvoslike
No, iz kuće je izašla na nosilima Hitne pomoći. Onesviještenu, na podu su je pronašli roditelji.
– Kad sam došla sebi, i bez liječničke dijagnoze i pogleda na sumorna i zabrinuta lica mojih roditelja, znala sam da je stanje alarmantno. Sve sam vidjela mutno, uduplano. Dvoslike koje su mi titrale pred očima, izrojile su najcrnje moguće misli:rak, tumor, sljepilo, epilepsija, smrt…?
Istina nije bila utješna, ni bitno drugčija od Eninih sumnji. Pretrage i nalazi ukazali su na tumor na mozgu, rak pluća, grla, limfnih čvorova…
– Porazno je to saznanje bilo. Zaboravila sam na sve velike planove za budućnost. Gotovo je. Umrijet ću, a ni tridesetu navršiti neću. Neću dobiti posao, završiti fakultet, udati se u veleljepnoj bijeloj vjenčanici, roditi djecu… Neću ništa, jer ću završiti dva metra pod zemljom! – očajavala je Ena.
Na prijedlog liječnika, u pratnji roditelja, Ena je izmještena na KBC Zagreb, najveću bolničku ustanovu u Hrvatskoj, te podvrgnuta kemoterapijama.– Čekao se pogodan momenat za operaciju tumora koji se nalazio na, kako su ljekari rekli, “nezgodnom mjestu”. Naglasili su da ne znaju je li maligni dok me ne otvore. Tvrdili su kako će sve biti u redu, kako ću ozdraviti i kako će nakon operacije, nestati glavobolje, mučnina.
– Ali ja mogu živjeti s glavoboljama, ne smetaju mi – branila sam se glupavo, naivno i dječiji, nastojeći ne pokazati kako me strah od mogućnosti da skalpel rovari po mojoj glavi. Od same pomisli sam se kočila.
Spasonosno putovanje
Na inicijativu porodičnih prijatelja iz Zagreba, uputili su se za Sarajevo, kod doktorice Šuhrete Trobradović.
– Ona će te pregledati, tačno ustvrditi šta ti je. Ima i lijek, pije se, čisti organizam od zločestih stanica. Neće ti ni biti potrebna operacija. Nemate šta izgubiti, samo možete biti na dobitku. Ako ništa drugo, ojačat ćeš organizam na prirodan način – savjetovali su nas.
– I tako, prvo su moji roditelji posjetili dr Trobradović, uzeli od nje Eliksir sa Kavkaza, koji sam odmah počela piti. Čim mi se stanje počelo popravljati, i sama sam je posjetila.
– Pregledala me na aparatu za dijagnosticiranje protoka energije, čime su ustanovljene blokade u cijelom tijelu, posebno u predjelu glave, pluća…
– Istakla je kako sam duži vremenski period morala biti izložena opasnom zračenju, te naložila upotrebu Cedar ploče. Jednu manju odmah sam stavila na sebe, drugu sam ponijela da, gdje god budem, i ona bude sa mnom. Nastavila sam upotrebu Eliksira sa Kavkaza.
– Doktorica se ophodila svo vrijeme prema meni profesionalno, ne obećavajući čuda ni izlječenje preko noći. Ipak, naglasila je da praksa pokazuje nevjerovatno pozitivne rezultate kod ljudi sa malignim oboljenjimja. I zaista, nedavni nalazi su pokazali da se tumorna masa smanjila za 85%, rak iz tijela povukao skroz. Ja se osjećam izvrsno. Nestale su mučnine, vrtoglavice, povraćanje, dvoslike. Vratio mi se apetit, živim normalno, periodično odem na kontrole, kako kod svog ljekara, tako i kod doktorice. Nastavljam trošiti njenu terapiju. Hvala Bogu pa nas je uputio na pravo mjesto. Hvala i doktorici s čijom sam pomoći izbjegla skalperisanje po glavi! – ispričala je Ena u februaru 2012. godine.
U julu ove godine, njen poziv nas je iznenadio. Upitala nas je sjećamo li je se. Malo ju je razočarao odgovor da se ne sjećamo.
Priča kao što je ova njena, nažalost, previše je.
– Ja sam bila teško bolesna. Kad smo prije pet godina pisali priču, bilo mi je bolje. Neki dan su mi dolazili rođaci iz Engleske koje sam prvi put srela, upoznala i pokazivala sma im tu Auru i priču o meni. Tako sam se sjetila da vas pozovem i kažem da sam još uvijek živa. Ne trošim nikakve lijekove, a sve loše stanice su davno napustile moj organizam. Zaista je Eliksir sa Kavkaza dobru stvar odradio u mom organizmu – ispričala je Ena pohvalivši još jedanput čuvenu sarajevsku doktoricu, Šuhretu Trobradović.
Dodala je kako se u međuvremenu udala, završila fakultet i postala majka preslatog dječačića Dorijana. Odlučila je uprkos fakultetskoj diplomi, biti samo majka i domaćica.
– Nakon čudesnog ozdravljenja, naučila sam cijeniti život. Više ništa ne uzimam zdravo za gotovo
Leave a Reply